Predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp, predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin i predsednik Narodne Republike Kine Si Đinping usvojili su 19. novembra 2026. godine u Šendženu zajedničku „Deklaraciju ka miru”, dokument ispunjen širokim diplomatskim formulacijama o strateškoj stabilnosti i međunarodnoj bezbednosti, ali bez ikakvog pomena okončanja ruske agresije na Ukrajinu ili obnove njenog teritorijalnog integriteta.
Dok su Tramp i Putin u uvodnom delu dokumenta izrazili zahvalnost Pekingu na organizaciji trilateralnog samita i naveli da su vodili dubinsku razmenu mišljenja o aktuelnoj međunarodnoj situaciji, zapadni posmatrači i evropski saveznici ukazuju na to da tekst izbegava ključna pitanja poštovanja Povelje Ujedinjenih nacija i međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.
Najviše pažnje i kritika u evropskim diplomatskim i pravnim krugovima izaziva treća tačka deklaracije, u kojoj trojica lidera ističu da su princip saglasnosti država i poštovanje imuniteta državnih zvaničnika od najveće važnosti, uz zajedničku poruku da Međunarodni krivični sud (MKS) i druga slična tela „ne smeju zloupotrebljavati svoju nadležnost”.
Iz ugla zapadnih demokratija i zagovornika međunarodnog prava, ovakva formulacija predstavlja direktan udar na mehanizme međunarodne pravde i pokušaj da se najviši državni funkcioneri — pre svega ruski lider Vladimir Putin, protiv kojeg je MKS izdao nalog za hapšenje zbog ratnih zločina u Ukrajini — zaštite od krivične odgovornosti.
U prvoj tački dokumenta, SAD, Rusija i Kina se kao stalne članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija obavezuju na reformu UN kako bi svetska organizacija mogla efikasnije da odgovori na globalne izazove i ispuni svoju osnovnu misiju očuvanja međunarodnog mira i bezbednosti.
U transatlantskim krugovima se, međutim, podseća da je upravo blokada Saveta bezbednosti usled učestale ruske upotrebe prava veta radi zaštite sopstvene vojne agresije glavni uzrok paralize tog tela, zbog čega najave o reformi svetske organizacije uz učešće Moskve i Pekinga nailaze na izraženu dozu skepse.
Kada je reč o nuklearnoj bezbednosti, četvrta tačka deklaracije potvrđuje stav da se nuklearni rat ne može dobiti i da se nikada ne sme voditi, uz najavu dijaloga tri zemlje o smanjenju nuklearnih rizika i sprečavanju širenja nuklearnog oružja. Iako zapadni bezbednosni krugovi načelno podržavaju obnovu komunikacije radi kontrole naoružanja i sprečavanja eskalacije, naglašava se da verodostojnost takvih obećanja zavisi od konkretnih poteza — pre svega od obustave učestalih nuklearnih pretnji iz Moskve i povećanja transparentnosti kineskog nuklearnog programa.
Deklaracija u drugoj tački predviđa i planove tri države za povećanje proizvodnje i snabdevanja rafinisanim naftnim derivatima u korist svih nacija, uz potvrdu značaja stabilnih energetskih tokova.
Za evropske partnere koji su proteklih godina uložili ogromne napore u oslobađanje od energetske zavisnosti od Rusije i uvođenje sankcija ruskom naftnom sektoru kako bi se ograničilo finansiranje rata protiv Ukrajine, ovakve formulacije ostavljaju otvoreno pitanje da li se pod stabilizacijom energetskog tržišta podrazumeva i popuštanje pritiska na ruski izvoz energenata.