AKTUELNO

Skoro tri godine nakon razorne povrede, porodica je dobila finansijsku odštetu od 85.000 dolara od bolnice koja je priznala krivicu. Da li postoji finansijska kompenzacija za nedostatak etike?

Za većinu novopečenih majki prvih 48 sati nakon porođaja je čista magija, luči se hormon oksitocin, držite u naručju život koji ste upravo doneli na svet, osećaj svrsishodnosti, ponosa, neke više sile preplavljuje vaše biće. Dobro, tu je i priželjkivanje dobrog noćnog sna, ali trauma svakako nije ono što očekujete. Ili što smete da doživite.

Za Elizabet Vaget, tada tridesetšestogodišnju umetnicu iz Teksasa, najlepši dan pretvorio se u najgori košmar kada je greškom medicinskog osoblja ostala doživotno paralizovana.

U avgustu 2021. rodila je ćerku Darsi, nakon napornog 72-časovnog porođaja. Kada je došlo vreme da ustane i ode u kupatilo, shvatila je da ne može da se pomeri. Od karlice pa naniže osećala se "mrtvo". Epidural je primila 24 sata ranije, ali lekari su objasnili da efekat umrtvljenja ne traje toliko dugo.

Neurolog ju je posetio i verovao da je pretrpela oštećenje nerva kao rezultat produženog istezanja karlice, i da, ukoliko se osećaj još uvek nije vratio, postoji šansa da se nikada neće vratiti.

- Moj svet se srušio. Razmišljala sam, baš kao, zašto ja? Zašto mi se ovo desilo? Osećala sam se kao neuspeh jer sam dobila bebu, a nisam mogla da ustanem i odem do nje. Nije trebalo da bude tako - ispričala je za "Dailymail".

Sa slomljenom kičmom su je porodili i ubeđivali da je bol normalan: "Kasnije sam dobila šokantnu dijagnozu"

Dve nedelje kasnije, testovi su pokazali da je išijadični nerv - najveći nerv u telu koji ide niz kičmu do zadnjeg dela nogu - pretrpeo ozbiljno oštećenje koje nije bilo moguće popraviti. To je označilo početak dvoipogodišnje noćne more u kojoj je nova majka sedam meseci bila prikovana za invalidska kolica, nesposobna da ustane i brine o sebi, a kamoli o svojoj bebi. Gospođa Vaget je rekla:

- Moj muž je moro da napusti svoj posao da bi se brinuo o meni puno radno vreme; vodio me je do toaleta, pomogao mi da se istuširam i hranim.

- Većinu dana nisam mogla da se pomerim iz kreveta. Mislila sam da će mojoj ćerki biti bolje bez mene - govorila je.

Čudesno, i uprkos svim izgledima, ona je, sedam meseci kasnije, povratila osećaj u donjim udovima, ali je to koštalo nezamislivog nervnog bola. Veći deo godine spavala je nešto više od 30 minuta većinu noći. Danas se svakodnevno oslanja na lekove protiv bolova i nedeljnu fizikalnu terapiju, a dijagnostikovan joj je i posttraumatski stresni poremećaj, kao posledica proživljenog iskustva na porođaju.

- I dalje se osećam kao da imam dva uda vezana za telo, a ne noge. Ne mogu da trčim ili skačem, a hodanje na velike udaljenosti izaziva prilično jak bol sledećeg dana, ali se teram.

Njen slučaj nije izolovan
Utvrđeno je da desetine hiljada američkih žena svake godine doživi sličnu sudbinu kao Elizabet. Studije procenjuju da oko 40.000 novih majki svake godine doživi neki oblik povrede nerava usled porođaja. To je malo poznata komplikacija koju su priznali i stručnjaci koji vode istraživanja porođajnih povreda.

Čak oko dva procenta porođaja završavaju se na sličan način, što je 72.000 slučajeva godišnje.

Greška medicinskog osoblja

Šest meseci nakon povreda gospođe Vaget, neurolozi su skeniranjem otkrili da je pretrpela povredu pozicioniranog istezanja u išijadičnom nervu. Drugim rečima, položaj u koji je bila stavljena tokom porođaja izazvao je ekstremno oštećenje nervnih vlakana, poremetivši signale koji se šalju između njenih nogu i njenog mozga. Osoblje bolnice je napravilo kritičnu grešku koja je izazvala ovo, rekla je ona. Medicinska sestra ju je postavila u položaj "žabljih nogu" i rekla joj da miruje jer, kao što neka istraživanja pokazuju, ovaj stav podstiče bebinu glavu da se spusti.

- Ostala sam tako najmanje sedam sati. Nešto nije bilo u redu, noge su mi bile teške i utrnule zbog epiduralne, i svaki put kada bih pokušala da pomerim noge ka sredini kreveta, one bi pale - govori Elizabet.

Kaže, kada je uspela da ponovo pozicionira udove, medicinska sestra se vratila u sobu da ih "ispravi". Potencijal da epiduralna injekcija izazove paralizu je relativno dobro poznata činjenica. Smatra se da injekcija, koja sadrži anestetik za privremeno otupljenje bolova u donjem delu tela, i koja se isporučuje u prostor između kičmenih nerava, nosi rizik od trajne paralize jedan od 54.000. Ovo se može desiti iz više različitih razloga, uključujući ako je igla loše postavljena i udari u nerv ili krvni sud.

Profesor Muraka kaže da su i išijatični nerv i femoralni nerv, koji ide od karlice kroz nogu, ugroženi dok se drže u određenim položajima, posebno kada su noge savijene i raširene u stranu. „Fleksija kuka, na primer, ako vam noge budu razdvojene tokom veoma dugog vremenskog perioda, može da izazove ozbiljna oštećenja“, kaže ona.

Hiljade žene koje su iskusile slične posledice uspeju da povrate mobilnost u 75 odsto slučajeva, dok su neke trajno osuđene na kolica i uređaje koji pomažu pri hodanju.

Kultura ignorisanja žena u porodilištima

„Problem je što su akušeri uglavnom upoznati sa porođajima carskim rezom i komplikacijama koje prate isti, ali ne vide druge probleme koji se javljaju kasnije, kao što su oni koji utiču na zdravlje vagine ili karlice, pa stoga ne razmišljaju o prevenciji“, kaže profesor Muraka i dodaje da postoji kultura "neslušanja" žena u porodilištima.

„Svake nedelje dobijam mejlove od žena koje se osećaju izolovano, same i bez ikoga da razgovaraju o svom problemu“, kaže ona.

Profesor De Lensi želi da istakne vrstu porođajne povrede koja je mnogo češća od paralize i za koju često čuje. Oko 25 odsto žena koje su rodile vaginalno pati od poremećaja karličnog dna, uključujući inkontinenciju, kao rezultat oštećenja karličnih mišića i ligamenata tokom porođaja.

Inspirativan epilog

- Moja desna noga najsporije napreduje. Još uvek pomalo liči na kandžu, u njoj nema mišića, to su samo koža i kost, tako da je oslanjanje na tlo još uvek bolno - govori Elizabet.

Vežba je ključna za pomoć u popravljanju povrede nerva jer povećava protok kiseonika i krvi u zahvaćeno područje, što može stimulisati rast novih nervnih ćelija. Danas je Elizabet odlučna da svoje iskustvo iskoristi za dobro. Ona radi na delu koji spada pod temu, 'lakoća koja dolazi posle mraka', inspirisana njenim dugim procesom lečenja.

Takođe radi sa bolnicom u Teksasu na uvođenju novih smernica koje nalažu medicinskim sestrama i drugim medicinskim stručnjacima da pomeraju tela trudnica svakih 30 minuta.

Pre mesec dana, skoro tri godine nakon razorne povrede, porodica je dobila finansijsku odštetu od 85.000 dolara od bolnice, koja je priznala krivicu. Većina novca otišla je na račun njihovih advokatskih troškova.

Elizabet je rekla da ju je ovo iskustvo u potpunosti odvratilo od ideje da ponovo zatrudni, a nama ostaje pitanje da li će doći do promene u medicinskom sistemu, kako u svetu, tako i kod nas, kada će osoblje početi da se pridržava zakletve, jer su, naposletku, i oni sami nečije dete, rodila ih je upravo MAJKA, i da takvu posledicu ne sme nijedna žena da preživi.