AKTUELNO

Stanovnik Kumodraža Vojkan Krstić ne može nabrojati sva svoja dobra dela ni na prstima obe ruke. Njegov jedini cilj je da pomogne i to radi sa zadovoljstvom, verujući da se svako dobro vraća i da će na taj način dopreti do ljudi i dati primer kako treba živeti.

Postoje li danas osobe koje se odlučuju da pomognu drugima, bez gledanja sopstvenih interesa? Verovali ili ne, postoje!

Stanovnici beogradskog naselja Kumodraž godinama unazad prepričavaju događaj koji izaziva divljenje i ponos zbog činjenice da i dalje postoje ljudi koji više misle na druge, nego na sebe same. Naime, zahvaljujući jednom čoveku iz korena se promenila jedna tužna sudbina, a Kumodražani su ujedno dobili mesto na kojem njihova deca mogu bezbrižno da rastu.

Vojkan Krstić iz ovog naselja izgradio je igralište poznato kao Stara porta, koje krasi hrast star dvesta godina. Pomogla su mu deca iz kraja, a prilikom izgradnje nisu plaćali majstore, već su sav posao uradili sami. Međutim, Stara porta poznata je po još jednom dobrom delu Krstića – on je čoveku koji je dotad bio beskućnik, dao krov nad glavom, posao i stalnu platu, kako bi igralište održavao.

Izgradnja Stare porte:

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Foto: Printscreen Youtube

Foto: Privatna arhiva

Stara porta nakon izgradnje:

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Ovo su reči Radenka, Kumodražanima poznatog kao Đipi, kome je Vojkan pružio novu šansu:

- Pre otprilike pet godina, kada sam dosao u situaciju da nemam ništa i kada sam ostao sam sa samo jednom torbom starih stvari, išao sam od kuće do kuće i tražio posao, kako bih zaradio za parče hleba. Na kraju sam zavrsio ispred lokalne prodavnice, gde sam spavao na kartonima. Sreća je htela da baš u tom naselju živi Vojkan Krstić, koji je pravio deci igralište od svojih para. Nakon sto me je spazio čovek u odelu i lepim kolima, pitao me je da li može nekako da mi pomogne, jesam li gladan ili žedan, verovatno procenivši prema mom fizičkom izgledu da sam u teškom materijalnom, a i zdravstvenom stanju – započinje priču Đipi.

Foto: Privatna arhiva

Krstić mu je potom rekao da u tom naselju nema beskućnika, te da ni on neće biti bez krova nad glavom.

- Seo je pored mene, onako lepo obučen. Pričali smo desetak minuta, a zatim me je podigao, stavio u svoj automobil i odvezao pravo u svoj dom. Njegova majka Nada me je obukla lepim stvarima. Nju i dan danas zovem „kevo“... Zatim smo otišli kod frizera i ponovo me je vratio kod njega kući, gde sam boravio mesec dana, dok mi nije izgradio kućicu na igralištu koje je gradio i dao mi zadatak - da budem zaštitnik dece i čuvar Stare porte – priča Đipi za Pink.rs.

Mnoga deca su za ovih pet godina odrasla na ovom igralištu, započinjala prva prijateljstva i pravila prve korake.

- Ja sam svu tu decu posmatrao, radovao im se i uvek im kupovao po neki sladoled. Želeo sam da dobrotu koju sam ja osetio, prenesem dalje. Vojkan mi je na igralištu dao dobru platu, a ja sam radio dva najlepša posla na svetu – kaže do neba zahvalan Radenko.

Ako mislite da je ovde kraj, nije. Naime, Vojkan se nakon godinu dana razboleo i Radenku se, kako kaže, srušio ceo svet.

Najtuzniji dan mi je bio kada sam čuo da Vojkanovo zdravlje nije kako treba. Ja sam ga svakog dana obilazio u bolnici. Kako nije bilo njega, nije bilo ni njegovih finansija, ali mu ja nikada nisam rekao da teško živim kada njega nema. Pošto sam zbog njega stekao određeni ugled, uzimao sam namirnice na crtu u prodavnici pored igrališta. Stalno sam uzimao voće i nosio mu u bolnicu. Čak su i deca ponešto kupovala i slala po meni. Nekoliko puta sam išao peške od Kumodraža do bolnice u kojoj je Vojkan lezao i švercovao se u prevozu, ali nisam zaboravio čoveka koji mi je sve dao – kaže Radenko.

Pročitajte još: SPREMITE SE ZA SUZE Potresna priča o Veljkovom parkiću i dečaku koji nije stigao da se u njemu igra (FOTO)

Danas su svi, na sreću, dobro.

- Kada mu je postalo bolje, rekao je svojoj majci, a mojoj „kevi“, da pripazi na mene, pa mi je pomagala dok nije ozdravio. Posle njegovog oporavka sve se vratilo na staro, a ja sam za svog prijatelja svakog dana molio Boga i uslišio mi je molitve – ispričao je Đipi, dodajući za kraj:

- Ovo pričam kako bih pružio podršku ljudima koji su sada u situaciji u kojoj sam ja bio nekada i kako bih im poručio da ne gube nadu i veru u život i u sebe, jer verujem da u ovoj državi postoji još ljudi kao što je Vojkan Krstić – poručio je Đipi.

Humani Vojkan Krstić, za kojeg celo naselje ima samo reči hvale i čija dobra dela se ne mogu nabrojati ni na prstima obe ruke, smatra da je ružno da sam o sebi govori hvalospeve, već je za naš portal rekao samo ovo:

Nisam vaspitan da hvalim samog sebe, već da radim i pomažem ljudima, a na drugima je da cene moj trud i rad. Naravno, ima i toga da te mrze jer želiš da pomogneš, ali ne može se svima ugoditi – rekao je kratko i jasno Krstić.

Foto: Privatna arhiva

Da - junaci ipak postoje! Junaci su upravo ljudi koji imaju jaku želju da pomognu, ali ne i toliku želju da se o njima priča, jer njihov cilj nije promocija, već humanost. Jedan od njih je i gospodin Vojkan Krstić - ponos i dika Kumodraža, kojem svako od nas treba da zahvali i na čije ponašanje treba da se ugledamo.

Da li ćemo posle ove priče postati bolji ljudi?

I. P.

#Gradilište

#Kumodraž

#Park

#Vojkan Krstić

'